Jednom sam, u gradu Alžiru, imao mogućnost obići i do najmanjih detalja upoznati vrlo gospodstveno mediteransko zdanje koje je jedan arapski uglednik još davno sagradio za svoju slijepu kćer.

“Čudesna palača je bila introvertna...” – otpočeh prepričavati svoj neobičan doživljaj – “bila je sva na sebe samu, dakle, na unutra okrenuta. A u njoj se, čak i za nas koji vjerujemo kako umijemo vidjeti sve što treba vidjeti, skrivao čitav jedan dotad neotkriveni svijet. Prostori su bili obilježeni zvukovima mnogih šedrvana koji su različito pjevušili, a zvučna slika cjeline bila je potpomognuta još i mnogim domišljatim napravama za ritmično i melodično slijevanje vode. Osjetilo sluha omogućavalo je ljepotici da se kreće bez teškoća kroz unutarnja dvorišta, kroz perivoje, da prolazi ispod arkada viših i nižih, sjenovitih i osunčanih, a one su vještim umijećem neimara bile tako udešene da uzvraćaju odzvone njezinih koraka. Na taj način raspoznavala je staze i bogaze, pa i “ulice”, pa i “bulevare” i “trgove” svog nevidljivog grada.